Gravitacija udružuje svemirske objekte na vrlo različite načine. Tako zvijezde često zatičemo okupljene u jata (skupove), dok su usamljene galaktike, pak, prava rijetkost. Potonje zbirke milijuna i milijardi zvijezda obično tvore skupine i jata sa stotinama, pa i tisućama članica. Galaktička jata sa svoje strane mogu biti udružena u još veće konglomerate, koje nazivamo superjatima. Za superjata se kaže da su ona među najvećim koncentracijama mase koje se drže na okupu silom težom. Galaktike koje sadrže, međusobno se ne udaljavaju u skladu sa "širenjem svemira", već one polagano padaju k nekoj vrsti težišta supejata. Naravno, priroda nikada nije tako uredna da bismo je mogli opisati jednostavnim formulama i superjata nisu nikakva iznimka. Vrlo je teško utvrditi kakav oblik ima neko superjato i gdje su mu točno granice, a to posebno vrijedi za ono koje sadrži i naš Mliječni Put, kojega vidimo iznutra. Kako velika većina mase u svemiru nije sadržana u vidljivoj tvari - međugalaktičkom plinu i zvijezdama - već u tzv. tamnoj tvari, za koju vjerujemo da bi morala postojati zbog njenog gravitacijskog učinka, no koju ne opažamo jer s normalnom tvari ne međudjeluje ni na koji drugi način, i superjata su zapravo samo zvjezdani prah posut duž koncentracija te zagonetne tamne tvari. Kako je tamna tvar raspoređena svemirskim prostranstvima, doznajemo upravo mapirajući razdiobu galaktika u jatima i superjatima. Pokazuje se da tamna tvar - ta armatura oko koje su "nalijepljene" bezbrojne galaktike - ne oblikuje oblake punih volumena, već usko pramenje, pomalo raščupano i povezano u čvorovima gdje su "gravitacijski bunari" najdublji. To pramenje oblikuje zakučastu mrežu vlakana i plahti, koji obrubljuju prostrane šupljine u velikoj mjeri lišene galaktika.

Položaj Mliječnog Puta (Milky Way) unutar Laniakeje.

Jedno posve novo istraživanje, čiji su rezultati objavljeni 3. rujna ove godine, a kojega je proveo tim znanstvenika pod vodstvom R. Brenta Tullyja iz Havajskog sveučilišta (Honolulu), razotkrio je postojanje jedne nadgalaktičke strukture enormnih razmjera, koja sadrži ne samo Mjesnu skupinu galaktika, već i superjato Djevica, u koje je ta skupina dosad bila svrstavana. Kako bi to "novo" galaktičko superjato uopće bilo razlučeno, bilo je potrebno prvo proizvesti suvislu definiciju superjata galaktika. Jedino tako je bilo moguće odrediti granicu novootkrivene tvorbe, prikladno nazvane Laniakeja (što bi u havajskom jeziku značilo približno "ogromno nebo"). Prema Tullyju i njegovim kolegama, gravitacija je ta koja određuje pripadnost nekom superjatu: ako se promatrana galaktika usljed njihovog privlačenje silom težom približava galaktikama nekog superjata - bez obzira na svoj položaj u prostoru i udaljenost od težišta jata - ona je i sama njegova članica! Svoje rezultate ti astronomi temelje na mjerenju brzina oko 8000 nama razmjerno bliskih galaktika, obavljenom radioteleskopima. Pokazuje se da je naš Mliječni Put jedna od rubnih galaktika kozmičkog velegrada koji okuplja ukupno oko 100 tisuća galaktika, u volumenu širokom oko 520 milijuna svjetlosnih godina. Ona težišna točka prema kojoj u globalu struje sva jata unutar Laniakeje, dobro je poznati "Veliki atraktor", koncentracija mase u pravcu južnih zviježđa Južni Trokut i Kutnik. Iz ovog znanstvenog istraživanja slijedi i to da je Laniakeji susjedno superjato Perzej-Ribe (Perseus-Pisces) sličnog oblika i veličine (slika dolje). Dvije se orijaške strukture dodiruju, ali se ne miješaju: galaktike u graničnom području slijede pramenje ili jednog, ili drugog superjata.

Na slici na vrhu je dio neba (Južni Trokut) koji sadrži "Veliki atraktor", snimljen putem kamere WFI na ESO-inom 2,2-metarskim teleskopom MPG (Čile) . Slika pokriva dio neba dug i širok po 12 lučnih minuta. (ESO)