Mnogi kozmički objekti su svoja popularna imena dobili u vrijeme kada su mogli biti viđeni jedino neposredno okom kroz teleskop ili, pak, dok su bili snimani razmjerno primitivnim tehnikama. Tadašnjim astronomima mogli su se oni učiniti sličnima ovom ili onom biću ili predmetu, pa su im oni onda u skladu s time nadijevali i nadimke koji se rabe i danas. Moderni instrumenti – teleskopi i kamere – mogu nas, međutim, navesti da se zapitamo odakle takve predodžbe o pojedinim tvorbama u dalekom svemiru, budući one sada ni najmanje ne nalikuju svojim imenjacima. Planetarna maglica na ovoj fotografiji, koja nosi i službenije oznake Sharpless 2-274 i Abell 21, poznata je kao Meduza, a nalazi se na južnom rubu zimskog zviježđa Blizanaca (Gemini). Ta meduza, dakako, nije morski beskralješnjak kojega se svi plašimo u ljetnim mjesecima, već jedna od triju sestara Gorgona, čudovišta iz starogrčke mitologije. Kao i u slučaj drugih popularnih mitova toga vremena, i taj je prepričavan na puno različitih načina, a ono što mi danas pamtimo o Meduzi jest to da je njeno zastrašujuće lice bilo uokvireno još groznijom kosom, sa zmijama umjesto vlasi. Pogled joj je bio toliko strašan da bi se svatko koga bi pogledala smjesta okamenio, čak i nakon što joj je junak Perzej odrubio glavu. Meduza je, naime, bila jedina smrtna među trima sestrama.

Širokokutna fotografija maglice Meduze i njene okolice. (ESO/Digitized Sky Survey 2)

Premda planetarne maglice ukazuju na nedavnu smrt jedne zvijezde umjerene mase, slične Sunčevoj, teško je u ovoj slici nebeske Meduze vidjeti išta do zapanjujuće ljepote. Ta vrlo blijeda i teško uočljiva maglica, otkrivena tek 1955. g, široka je oko četiri svjetlosne godine, te je od nas udaljena oko 1500 svjetlosnih godina. Fotografija kojoj se divimo snimljena je svestranim instrumentom zvanim FORS2 ("FOcal Reducer and low dispersion Spectrograph"), postavljenim na jedan od četiri istovjetna Vrlo velika teleskopa (VLT) Južne europske zvjezdarnice (ESO). Teleskopi se nalaze u vjerojatno najnaprednijoj optičkoj zvjezdarnici koja postoji u ovom trenutku, onoj na vrhu Paranal u čileanskim Andama. FORS2 se nalazi ispod 8,2 metra širokog zrcala prvog od VLT-ova, nazvanog Antu. U jeziku kojega govore starosjedioci toga kraja, Antu je personifikacija Sunca.

Zvjezdarnica Paranal u suton. (VELIKA SLIKA) Vide se četiri kupole Vrlo velikih teleskopa i nekoliko manjih kupola Pomoćnih teleskopa. (ESO/B. Tafreshi)

Ova slika (VELIKA SLIKA) je kompozit živih boja sastavljen od čak pet valnih duljina vidljivog svjetla. Pramenje u maglici i njena asimetričnost, možda su nekoga i mogli podsjetiti na kosu od isprepletenih zmija, ali mi danas znamo da vidimo plin izbačen iz vanjskih slojeva zvijezde na umoru. Takvi izbačaji su rijetko kada ujednačeni u prostoru i vremenu, te su obično neuredni i sporadični. To za posljedicu ima iznimno bogatstvo oblika planetarnih maglica, što lijepo demonstrira i Meduza. Nakon što je usijana jezgra spomenute zvijezde - tzv. bijeli patuljak - ostala ogoljena, ona je snažnim ultraljubičastim zračenjem ionizirala veliki dio ranije izbačenog plina. U njemu sada prepoznajemo vodik (crveno) i dvostruko ionizirani kisik (zeleno). To potonje svjetlo (501 i 496 nanometara) je prvi put uočeno upravo u spektrima planetarnih maglica i astronomi su isprva mislili da vide potpis nekog posve novog elementa. Nazvali su nebulium, budući je nebula latinska riječ za oblak ili maglicu. No, ubrzo su uvidjeli da je riječ tek o dobro poznatom, ali naelektriziranom kisiku! Neka kamera može vidjeti izdvojene specifične valne duljine (boje) svjetla tako da ono, prije negoli pogodi detektor, budu propušteno kroz odgovarajuće filtere.

Položaj Meduze na zvjezdanoj pozadini (crvena kružnica). Maglica se nalazi u Blizancima (Gemini), a blizu granice toga zviježđa i Malog Psa (Canis Minor). (ESO, IAU i Sky & Telescope)

Materijal u planetarnoj maglici poput ove se brzo udaljava od ostatka zvijezde i takav objekt potraje tek nekoliko desetaka tisuća godina. To je vrlo kratko razdoblje u usporedbi s više milijardi godina koliko iznosi životni vijek zvijezda sličnih Suncu. Usto te maglice nisu osobito sjajne, pa ih na nebu vidimo razmjerno malo: samo oko 3000 u cijeloj Galaktici koja broji barem 200 milijardi zvijezda! Neko vrijeme nakon što je bila otkrivena, za Meduzu se mislilo da bi mogla zapravo biti ostatkom supernove, eksplozije zvijezde višestruko masivnije od Sunca. Dva desetljeća nakon otkrića, međutim, spektralna analiza je pokazala da se materijal u pramenju maglice širi puno sporije no što bi bio slučaj da ga je u okolni svemir izbacio tako silovit događaj kao što je supernova. Pored toga, njegov kemijski sastav nije odgovarao tipičnom profilu ostataka supernove. Danas je, stoga, jasno da u Meduzi vidimo planetarnu maglicu... što je ime kojega se držimo tek iz povijesnih razloga, premda nas može zavarati. Ti objekti, naime, nemaju nikakve veze s planetima.

(ESO/Digitized Sky Survey 2/N. Risinger; Glazba: Johan Monell)