Prije nekoliko godina je s velikim zanimanjem dočekana vijest da su u atmosferi Marsa otkriveni tragovi (do 45 dijelova na milijardu) metana, najjednostavnijeg ugljikovodika. Taj bi plin mogao u zračni omotač toga planeta biti otpuštan bilo nekom dosad nepoznatom geološkom aktivnošću (vulkanizmom?) ili pak kemizmom možebitnih mikroskopskih bića. Čak i ako je samo riječ o živoj geologiji, vjerojatnost postojanja života ispod površine Marsa bi bila povećana ako bi to tlo bilo toplije no što se dosad mislilo da jest. Metan je, dakle, bio indikator da Marsovci možda ipak postoje, prema vjerojatno tek u jednostaničnom obliku. Metan je opažen teleskopima na Zemlji i pomoću instrumenata na ESA-inom Mars Expressu, i to prvi put 2003. g. Do 2006. g. taj se plin više nije moglo registrirati, što je dalo naslutiti da je njegova koncentracija povezana sa smjenom godišnjih doba. No, sada na Marsu postoji cijeli robotizirani laboratorij, koji može doslovce 100 puta većom razlučivošću analizirati i uzorke atmosfere. Riječ je o SAM-u („Sample Analysis at Mars“), instrumentu u utrobi NASA-inog rovera Curiosity. Taj SAM je u šest mjerenja provedenih od listopada 2012. g. do lipnja 2013. g. pokazao da metana u zraku na Marsu ima manje od 1,3 dijela na milijardu – ako ga uopće ima! A ako ga zapravo nema, dodatne planirane analize SAM-om će tu donju granicu spustiti na prilično ispod 1 dijela na milijardu.

S druge strane, taj isti SAM je potvrdio ono što je najatraktivniji Curiosityjev instrument – ChemCam – pokazao u bezbroj uporaba: u prašini na tlu Crvenog Planeta ima puno vode! ChemCam posjeduje snažni laser kojim rover pogađa prašinu, kamenje ili stijene oko sebe, isparava ih i onda u zrak podignutu plazmu analizira spektralno. Uzorkovana lokacija se može nalaziti metrima od rovera, tako da je on u stanju brzo i prilično pouzdano pregledati puno od svoje okolice, a da se pri tom ne mora ni maknuti s mjesta. Praktično pri svakom „ispaljivanju“ lasera u prašinu, u isparenom materijalu je uočen istaknuti  spektralni potpis vodika. Pretpostavljano je da se taj vodik u tlu nalazi vezan s kisikom, a da je tako, potvrđeno je mjerenjima dobivenim višenamjenskim SAM-om. Sva mjerenja pokazuju da se radi o čak 2 posto masenog udijela vode, što nipošto nije malo! Štoviše, vlažnost iskopine (rover posjeduje robotsku ruku za uzimanje uzoraka) se s vremenom nije smanjivala, što pokazuje da je tlo pod površinom bogat spremnik vlage koja iz dubine nastavlja „natapati“ odgrnuti sloj, isušivan atmosferom. Ako astronauti jednoga dana stignu na Mars, barem neće morati umrijeti od žeđi!

Roveri Spirit i Opportunity su već snimali prelaske Marsovih mjeseca preko Sunčevog diska, pokazavši nam iz prve ruke da čak ni Fobos, veći od njih dva, nije dovoljno velik da prekrije Sunce, premda je promatraču na površini Crvenog Planeta puno bliže negoli je Zemljin mjesec nama. Nedavno je Curiosity načinio nešto slično, samo boljom kamerom. Tako smo dobili dosad najbolje slike nečega što se može nazvati ili tranzitom Fobosa, ili marsovskom prstenastom pomrčinom Sunca. Ova animacija:

će vam pokazati i prelazak (polu)sjene Fobosa preko terena na kojem se zatekao Curiosity! Zanimljiva je i slika koja uspoređuje PRIVIDNE veličine Deimosa, Fobosa i Mjeseca, viđenih s njihovih matičnih planeta: Marsa i Zemlje. S polumjerom od 1737 km, Mjesec je zapravo puno veći od Fobosa, kojemu prosječni polumjer iznosi tek malo više od 11 km, ali kako je puno bliže svome planetu, taj minijaturni mjesec ima prividni promjer od desetak lučnih minuta – trećinu promjera Mjeseca (i Sunca!) viđenog sa Zemlje. Valja napomenuti da je to što se vidi na lijevoj strani slike jedinstvena fotografija. Naime, Curiosity je nizom svojih slika zabilježio i jedan od bezbrojnih prelazaka Fobosa preko Deimosa, od čega je sastavljena još jedna animacija:

Obratite pozornost u toj animaciji na sljedeće: dva se mjeseca očigledno gibaju u različitim smjerovima! Fobos je zbog svoje blizine Marsu toliko brz da „pretječe“ vrtnju planeta, inače odgovornu za prividne izlaske i zalaske objekata na nebu. On izlazi na zapadu (strani svijeta na kojoj s neba nestaje Sunce), a zalazi na istoku! Deimos slijedi uobičajeni red vožnje, ali i on je dovoljno brz da svojim stvarnim gibanjem poništava veliki dio Marsove rotacije. Drugim riječima, Deimos se nebom pomiče sporo. Iako obiđe planet za samo oko 30 sati, za nekoga tko bi boravio na ekvatoru Marsa trebalo bi proći skoro 5,5 (Zemljinih) dana da po drugi put uzastopce vidi izlazak toga malog mjeseca.

(Sve slike: NASA/JPL-Caltech/Malin Space Science Systems/Texas A&M Univ.)

A za slučaj da se pitate što je s Opportunityjem, evo i kratkog odgovora: živ je i zdrav i upravo hvata zalet za uspon na svoju prvu planinu!