Sudari - ili bolje rečeno stapanja – galaktika su sveprisutni u svemiru, a vjerojatno ih nitko ne dokumentira na dojmljiviji i precizniji način od Svemirskog teleskopa Hubble. Doprinosi drugih teleskopa, koji promatraju u pojasima zračenja koji su Hubbleu nedostupni, ključni su za razumijevanje tih procesa, ali oni malo pridodaju ljepoti slika na kojima se spiralne galaktike zarivaju jedna u drugu. Galaktike na slikama nose oznake NGC 4038 i NGC 4039, a nalaze se u zviježđu Gavrana, na oko 65 milijuna svjetlosnih godina od nas.

Robert Gendler

Neraskidivno povezane gravitacijom koju stvaraju, one se već nekoliko stotina milijuna godina međusobno prožimaju, razarajući jedna drugoj prepoznatljivu spiralnu strukturu. Međudjelovanje ih je toliko poremetilo da one više ne posjeduju oblik diska, a mnoštvo njihovih zvijezda je usto izbačeno u dugim plimnim repovima daleko od galaktičkih jezgri. Ti se repovi najbolje vide na širokokutnoj slici, snimljenoj s površine Zemlje. Zahvaljujući njima, te su dvije galaktike poznate i pod imenom Ticala („Antennae Galaxies“). Hubbleove slike jasno pokazuju da su jezgre dviju galaktika još uvijek razdvojene, ali to neće još zadugo ostati tako. Za još samo nekoliko stotina milijuna godina, jezgre će se stopiti u jednu, a od dviju spiralnih galaktika će biti oblikovana jedna velika, eliptična galaktika.

Brad Whitmore (STScI) i NASA

Hubble je Ticala snimao tri puta, trima različitim kamerama. Prva od tih slika je objavljena još 1997. g, a bila je snimljena njegovim tadašnjim instrumentom „Wide Field and Planetary Camera 2“ (WFPC2). Druga slika, objavljena 2006. g, predstavlja značajno poboljšanje i u pogledu razlučivosti, i u pogledu percepcije boja. Nju je Hubble načinio naknadno ugrađenom „Advanced Camera for Surveys“ (ACS), koja je još uvijek sastavni dio njegovog instrumentarija. Treća slika je objavljena prije nekoliko dana i premda ne donosi puno novog u smislu razlučivosti, još je bogatija bojama od prethodne.

NASA, ESA i B. Whitmore (STScI)

Dakako, te boje nisu puki ukras koji godi našem oku. One pružaju važne informacije o sastavu i dinamici promatranog objekta. Primjerice, crvenosmeđe pramenje koje zastire veliki dio prostora između dviju jezgri, međuzvjezdana je prašina, svjetloplave točkice rasute vanjskim rubom veće galaktike su ogromna jata novonastalih masivnih i vrlo vrućih zvijezda, dok su ružičasti mjehuri oko tih jata plin ioniziran burnim stelarnim procesima, poput eksplozija supernova. Sudari spiralnih galaktika, bogatih međuzvjezdanom tvari, redovito izazovu takve provale zvjezdorodne aktivnosti!

Ta posljednja slika je kompozit sastavljen od čak osam fotografija. One su snimane u ukupno sedam valnih duljina, od 336 nm (ultraljubičaste zrake), preko plavog, zelenog i crvenog svjetla, po sve do valne duljine od 814 nm (infracrvene zrake). Tim nevidljivim zrakama na ovoj su slici, dakako, pridružene boje koje naše oko može vidjeti. Pri izradi slike su iskorištene neke starije slike snimljene putem ACS-e, ali većinu podataka prikupila je ovaj put „Wide Field Camera 3“ (WFC3), uređaj ugrađen u Hubblea 2009. g.

Velike slike:

1997.  2006.  2013.