S obzirom koliko udarnih kratera svih veličina zatičemo na našem prirodnom satelitu – od onih uočljivih jedino mikroskopom, do drevnih mora vidljivih i prostim okom – očekivali bismo da često možemo svjedočiti i padovima meteorita koji ih stvaraju. Zapravo, unatoč tehnici koja nam danas bez velikih troškova omogućuje opažanje takvih pojava praćenjem Mjeseca kada god je on iznad obzora i na vedrom nebu, onih zbilja sjajnih udara o površinu toga tijela, koji bi mogli biti viđeni i bez pomoći instrumenata, dosad je zabilježena svega nekolicina. Onih slabijeg sjaja, koji bivaju opaženi samo zahvaljujući visokoj osjetljivosti detektora, registrira se po nekoliko stotina godišnje – više no što je bilo očekivano! Praćenje se vrši automatiziranim sustavima, poput NASA-ine „Automated Lunar and Meteor Observatory“ (ALaMO) i španjolskog „Moon Impacts Detection and Analysis System“ (MIDAS).

Dosad najenergičniji i najsjajniji zabilježeni udar u površinu Mjeseca, zbio se 11. rujna 2013. g, a snimljen je upravo jednim od MIDAS-ovih instrumenata . O događaju su izvijestili astronomi Jose M. Madiedo, iz Sveučilišta u Huelvi (gradu u Andaluziji) i  Jose L. Ortiz, iz Andaluzijskog instituta za astrofiziku. Do udara je došlo u Moru oblaka (Mare Nubium), sjeverno od dobro znanog kratera Tycho. Prouzročio ga je objekt s masom od približno 400 kg, širok vjerojatno samo oko 1 m. Nije, dakle, bila riječ o nekom osobito krupnom objektu, no zato je brzina njegova sraza s tlom iznosila oko 17 km/s (61000 km/h). Oslobođena energija je stoga bila dovoljna da na kratko vrijeme do te mjere zagrije stijene da one bljesnu prividnim sjajem od oko 2,9 (poput zvijezde Zete, na vrhu južnog roga zoodijačkog Bika). Znanstvenici su usporedili snagu te eksplozije s onom koju bi proizvelo oko 16 tona TNT-a, s tim da treba imati na umu kako ovdje nije bila riječ o kemijskom prasku – brzom spajanju s kisikom – već tek o naglom zagrijavanju izazvanom pretvorbom kinetičke energije u toplinsku.

Ono što taj događaj čini posebnim, nije samo njegov intenzitet, već još više njegovo trajanje. Naime, takvi bljeskovi stvoreni udarima u površinu Mjeseca obično potraju tek djelić sekunde i praktično ih je moguće primijetiti samo ako snimljeni. Ovaj, pak, iz rujna prošle godine, ostavio je za sobom posjaj kojega je kamera bilježila punih osam sekunda nakon udara! Očekuje se da je sraz za sobom ostavio svježi krater širok oko 40 metara. Moguće je da će nam američka letjelica „Lunar Reconnaissance Orbiter“, koja od 2009. g. obilazi oko Mjeseca, uskoro poslati i prvorazredne slike toga novog ožiljka na površini Zemljinog pratioca.

Na slici je mjesto udara označeno plavom strelicom. Susjedne sličice na donjoj slici, snimane su u razmacima od po 1 desetinku sekunde.

Slike: J. Madiedo, Ortiz / MIDAS