Samo je šačica mjesta u svemiru za koja se nadamo da bi
mogla sadržavati život kakvog poznajemo, u bilo kakvom obliku. Zasad samo za
jedno mjesto znamo da ga zbilja i sadrži, a dugo vremena se glavnim kandidatom
za drugu kolijevku života uzimao Mars. Premda se itekako razlikuje od Zemlje,
taj joj je planet najsličniji od svih koje poznajemo. Nada da bi se negdje pod
njegovom površinom mogao održavati kakav jednostavni biološki sustav još nije
nestala i za znacima prisutnosti života na ili u Marsu se traga i u ovom času.
Bilo bi veliko i vrijedno otkriće već i ako bismo pronašli fosilizirane ostatke
možebitnih živih organizama iz davne Marsove prošlosti.
Ali kao puno vjerojatnija staništa mikroorganizama od
Crvenog Planeta, danas se drže unutrašnjosti nekoliko velikih ledenih mjeseca u
vanjskom dijelu Sunčevog sustava. I dok površine tih mjeseca zbog njihove
enormne udaljenosti od Sunca ostaju na temperaturama daleko ispod ledišta vode,
kilometrima ispod tih površina voda bi mogla biti dovoljno zagrijana da bude
rastaljena. Iako postoje i neke egozotičnije zamisli o tome kakva sve može biti
priroda života, općeprihvaćeno je da je za nastanak i održavanje te
najdragocjenije pojave u svemiru potrebna upravo tekuća voda. Toplina potrebna
za održavanje vode u tekućem stanju dolazi u nutrini nekog mjeseca iz dva
glavna izvora: gravitacijskog privlačenja planeta i drugih mjeseca, koje
unutrašnjost izlaže naprezanju putem plimnih sila, i radioaktivnim raspadom
nestabilnih izotopa prisutnih u stjenovitim jezgrama.
Slojeve od tekuće vode različite debljine vjerojatno
imaju čak tri Galilejeva mjeseca planeta Jupitera. To je dosad s najvećom
izvjesnošću – premda na vrlo posredan način – ustanovljeno za Europu, najmanji
od ta četiri velika prirodna satelita. Ganimedov bi podzemni ocean mogao biti
još puno dublji i masivniji, a čak bi i Kalista pod ledenom korom mogla
posjedovati razmjerno tanki omotač od tekuće vode. Ija, Jupiteru najbliži
veliki mjesec, lišena je vode, ali ona trpi toliko snažne plimne sile da se
dobar dio njenog stjenovitog materijala nalazi u rastaljenom stanju!
Posljednjih se godina za još jedno ledeno tijelo pretpostavljalo
da bi moglo biti dijelom u obliku tekućine. Fotografije snimljene i mjerenja
obavljena NASA-inom svemirskom letjelicom Cassini, snažno su ukazivali da je to
uistinu tako. Prije nekoliko dana su objavljeni i rezultati jednog novog istraživanja,
koje je potvrdilo da ocean pod površinom postoji i na tome objektu – Saturnovom
mjesecu Enceladu. I to se istraživanje oslanjalo na podatke što ih je poslao Cassini,
velika i svestrana sonda koja još od 2004. g. orbitira oko Saturna. Taj je
planet, dakako, najpoznatiji po svome velikom i sjajnom prstenu, a oko njega
obilazi i orijaški mjesec Titan, jedini u Sunčevom sustavu koji posjeduje pravu
atmosferu. Kako se pokazuje, Saturnov prsten (a i drugi takvi prsteni oko
velikih planeta) je zapravo sazdan od niza koncentričnih prstena različitih
dimenzija, gustoća, pa i sastava.
Jedan od bljeđih prstena toga planeta nosi oznaku E, a
nalazi se izvan onoga što se sa Zemlje vidi kao prepoznatljivi Saturnov prsten.
Debeo oko 2000 km i širok više stotina tisuća kilometara, taj prstenasti oblak
finih čestica leda najkoncentriraniji je upravo oko staze mjeseca Encelada.
Encelad je širok samo oko 500 km i toliko je svijetao da odrazi skoro svo
Sunčevo svjetlo koje padne na njega. On ne samo da je ledeni mjesec, već kao da
je i prekriven svježim snijegom. A kako je Cassiniji pokazao, to je upravo
tako! Brojne fotografije koje je ta letjelica snimala pod pomno izabranim
uvjetima osvijetljenosti, pokazuju da iz Enceladovog južnog polarnog predjela
neprestano izbijaju ledeni gejziri (kriovulkani), mlazovi sitnog snijega koji u
najvećoj mjeri pada natrag na površinu, održavajući je iznimno bijelom i
refleksivnom. Zbog te refleksivnosti, temperatura na površini Encelada se penje
do najviše oko -200°C!
Kako bi se pobjeglo sili teži malog Encelada, dovoljno
je postići brzinu od oko 860 km/h. Stoga ne čudi da jedan dio kriovulkanskih
perjanica završava u stazi oko Saturna, čime se ledenim prahom nadopunjava
prsten E. Modeliranje unutrašnjosti Encleada kojim se nastojalo protumačiti taj
proces, uključivalo je i sloj tekuće vode ispod ledene kore mjeseca. Kako bi se
provjerilo je li taj sloj uistinu prisutan, pomno je praćeno gibanje Cassinija
tijekom niza njegovih prolijetanja mimo Encelada. Gravitacija mjeseca je dakako
skretala letjelicu, ali je intenzitet toga skretanja – tj. ubrzavanja ili
usporavanje – ovisio ne samo o ukupnoj masi mjeseca, već i o razdiobi te mase
unutar njega. Te tanane varijacije u gravitacijskom polju Encelada su određene
mjerenjem promjena u frekvenciji radijskog signala kojega je Cassini odašiljao
tijekom prolijetanjâ. Taj dobro poznati Dopplerov učinak se već dugo vremena na
različite načine rutinski koristi i ovdje na Zemlji, ali i drugdje u svemiru. Da
bi se takvo mjerenje moglo provesti potrebnom preciznošću, sprega Cassinija i Dubokosvemirske
mreže („Deep Space Network“) prijemnih postaja na Zemlji, morala je ostvariti
osjetljivost kojom je bilo moguće registrirati promjenu brzine letjelice od
samo 30 centimetara na sat (85 mikrona u sekundi)!
Rezultat ovog čudesnog mjerenja, može se ukratko opisati
na sljedeći način: ispod ledene kore debele od 30 do 40 km, Encelad krije sloj
tekuće vode dubok oko 10 km. To skriveno more bi moglo biti regionalnog
karaktera, tj. moglo bi se nalaziti samo oko južnog pola mjeseca, upravo pod
dugim pukotinama iz kojih brizgaju ledeni gejziri! Te pukotine, popularno
nazvane Tigrove pruge, prikazane su na gornjoj slici lijevo. Toplina potrebna
za taljenje leda u utrobi Encelada, oslobađala bi se dijelom djelovanjem
plimnih sila, ali bi pomoć morala stići i od radioizotopa u stijenama. Znatna
gustoća Encelada (1,6 kg/m3) ukazuje na to on posjeduje značajnu
stjenovitu jezgru. Pokazuje se da bi tekuća i razmjerno topla voda bila u
dodiru s tom stjenovitom podlogom, te bi otapala njene sastojke. Da je zbilja
tako, pokazao je Cassini analizirajući sastav ledenih perjanica kroz koje je
čak i prolijetao: i one i sam prsten E sadrže natrijeve soli! Taj spoj tekuće
vode i minerala čini Encelad jednim od najvjerojatnijih utočišta
izvanzemaljskog života za kojega u ovom trenutku znamo.
Fotografije: NASA/JPL/Space Science Institute/Caltech