| Prvi put bacivši
pogled na Uran, uređaj NICMOS na NASA-inom Svemirskom teleskopu Hubble, otkrio
je šest istaknutih oblaka na snimkama načinjenima 28. srpnja 1997. g. Slika s
desne strane, načinjena 90 minuta nakon one lijevo, prikazuje rotaciju planeta.
Svaka od snimki je kompozit od tri blisko-infracrvene fotografije. Za njih se
kaže da su u lažnim bojama jer ljudsko oko ne može opažati infracrvenu
svjetlost. Stoga boje vidljive svjetlosti moraju biti pridružene slikama. (Valne
duljine za "plave", "zelene" i " crvene" ekspozicije su, redom, 1,1, 1,6 i 1,9
µ.)
Na ovim snimcima,
plave ekspozicije prodiru do najdublje atmosferske razine. Plava boja označava
vedre atmosferske uvjete, kakvi vladaju oko srednjih širina, blizu središta
diska. Zelena ekspozicija je osjetljiva na apsorpciju od strane metana, što
uk
|
Hubble uočava oblake na sjevernoj polukugli Urana
Koristeći vidljivu
svjetlost, astronomi su po prvi put u ovom stoljeću detektirali oblake na
sjevernoj polukugli Urana. Najnovije slike, načinjene 31. srpnja i 1. kolovoza
1997, putem WFPC2 na NASA-inom Svemirskom teleskopu Hubble, prikazuju prugaste
pojave i više oblaka u atmosferi. Koristeći te snimke, dr. Heidi Hammel
(Tehnološki institut Massachusettsa), Wes Lockwook (zvjezdarnica Lowell) i Kathy
Rages (NASA-in istraživački centar Ames) kane po prvi puta izmjeriti brzinu
vjetrova na sjvernoj polukugli.
Uran se ponekad
naziva "bočnim" planetom, zbog toga što je njegova os vrtnje nagnuta više od 90°
u odnosu na orbitu planeta oko Sunca. "Godina" na Uranu traje 84 zemaljske
godine, što stvara iznimno dugačka godišnja doba - zima na sjevernoj polukugli
trajala je skoro 20 godina. Uran su usto nazivali i pustim i dosadnim, budući se
teleskopima na tlu ne daju opaziti nikakvi oblaci. Čak i kamerama na svemirskoj
letjelici Voyager 2, 1986. g, Uran se predstavio kao skoro jednolično prazan
disk: pojedinačni oblaci dali su se opaziti jedino na južnoj polukugli. Voyager
je proletio iznad vrhova oblaka pri kraju južnog ljeta (dok je sjeverna
polukugla bila potpuno u tami).
Proljeće je
konačno stiglo na sjevernu polukuglu Urana. Najnoviji snimci, i oni u vidljivoj
svjetlosti koji su ovdje opisani, i oni koje je nekoliko dana ranije načinio
NICMOS (kojim je upravljao Erich Karkoschka, s Arizonskog sveučilišta),
prikazuju planet s prugastim obrisima i uočljivim oblacima na sebi.
Ovdje su prikazane
dvije slike. "Vodena" slika (lijevo) načinjena je pri 547 nm, što je blizu
najveće osjetljivosti ljudskog oka. Boja je dodana da bi se pokazalo kako bi
Uran izgledao nekome u svemirskom brodu blizu Urana. Pri toj valnoj duljini,
malo je što uočljivo, premda se - zahvaljujući obradi fotografija - dade opaziti
jedan mali oblak blizu sjevernog (desnog) ruba. "Crvena" snimka (na desnoj
strani), načinjena je pri 619 nm, te je osjetljiva na apsorpciju molekula metana
u atmosferi planeta. Očigledni su prugasti obrisi, a onaj mali oblak blizu
sjevernog ruba sada je jasno vidljiv.
Znanstvenici
očekuju da će izdvojeni oblaci i prugaste strukture postajati sve naglašenijima
kako Uran bude nastavljao svoj spori hod oko Sunca. "Neki dijelovi Urana nisu
vidjeli Sunca desetljećima", kaže dr. Hammel, "a povijesni zapisi sugeriraju da
bismo mogli vidjeti razvoj novih pruga i oblačića kako Uranova godina bude
odmicala."
Neki znanstvenici
su nagađali da vjetrovi na Uranu nisu simetrični oko ekvatora planeta, ali
nijedan oblak nije vidljiv da bi se provjerilo tu teoriju. Novi će podaci
pružiti priliku da se izmjere sjeverni vjetrovi. Hammel i kolege uskoro očekuju
rezultate.
[Erich Karkoschka (University of Arizona) and NASA]
|
|