Na prvi pogled, M87 (poznata i kao NGC 4486) izgleda kao obična divovska eliptična galaktika, jedna od mnogih eliptičnih galaktika u obližnjem galaktičkom jatu Djevica (Virgo). Međutim, već 1918. g, astronom H. D. Curtis primijetio je jednu "neobično ravnu zraku" koja strši iz M87. Pedesetih godina, u vrijeme procvata radio-astronomije, za jedan od najsjajnijih radio-izvora na nebu, Virgo A, otkriveno je da je povezan s M87 i njenim mlazom.

Nakon desetljećâ proučavanja, potaknutih tim otkrićima, izvor te nevjerojatne količine energije koja pokreće mlaz, postao je poznat. U središtu M87, nalazi se jedna supermasivna crna jama, koja je progutala mase jednake dvjema milijardama masa našeg Sunca. Mlaz izvire iz diska pregrijanog plina koji se kovitla oko crne jame, te je tjeran i zbijan snažnim izobličenim magnetnim poljima zarobljenim unutar te plazme. Svjetlo koje vidimo (i radio-emisija) izazvano je elektronima koji se vrtlože duž silnica magnetnog polja u mlazu, u procesu poznatom kao sinkrotrono zračenje, što mlazu daje njegovu plavkastu nijansu.

M87 je jedan od najbližih i najbolje proučenih izvangalaktičkih mlazova, ali postoje i mnogi drugi. Uvijek kada se neka masivna crna jama oblino hrani razorenim zvijezdama, plinom i prašinom, stvoreni su pravi uvjeti za oblikovanje ovakvog mlaza. Zanimljivo, slične pojave viđaju se i oko mladih zvijezda, premda u puno manjim razmjerima i s manjim energijama.

Na udaljenosti od 50 milijuna svjetlosnih godina, M87 je predaleko da bi Hubble mogao razlučiti pojedine zvijezde. Deseci zvjezdolikih točkica koje se roje po M87 su, zapravo, jata koja sadrže po stotine tisuća zvijezda. Procjenjuje se kako je već u ranoj povijesti ove galaktike nastalo oko 15000 zbijenih jata, te su ona starija od zvijezda druge generacije, okupljenih bliže središtu galaktike.

Podaci su pribavljeni putem WFPC2, 1998. g. Kako bi se dobilo ovu snimku u boji, kombinirane su fotografije u ultraljubičastoj, plavoj, zelenoj i infracrvenoj svjetlosti.

[NASA and The Hubble Heritage Team (STScI/AURA)]