ESA/NASA-in Svemirski teleskop Hubble napravio je ovu dojmljivu sliku jedne ostarjele zvijezde, čiju su vanjski slojevi plina otpuhnuti u svemir. Ti plinovi svijetle u silovitom ultraljubičastom blještanju malog vrelog ostatka zvijezde u središtu oblaka.

Ta objekt, označen s NGC 6741 ("Phantom Streak Nebula"), nalazi se na udaljenosti od oko 7000 svjetlosnih godina, u zviježđu Orla. NGC 6741 je svrstana među planetarne maglice, premda nikakvi planeti nisu bili odgovorni za nastanak toga uskovitlanog oblaka: taj izraz stiže iz 18. st, stoga što su te zaobljene ljuske plina u teleskopima ondašnjih astronoma nalikovale divovskim planetima vanjskog dijela Sunčevog sustava. Premda prilično sjajan, ovaj objekt viđen uobičajenim teleskopom izgleda vrlo malen, te je promaknuo ranim promatračima neba. Otkrio ga je (američki astronom) Edward Charles Pickering, tek 1882. g.

Zvijezde s masama od nešto manje od Sunčeve, pa do nekoliko Sunčevih masa, često postanu planetarnim maglicima. Ta kratka pozna faza u njihovu životu započne nakon što se one napušu u crvenog diva. Još uvijek žive jezgre tih napuhnutih zvijezda odbace svoje vanjske plinovite slojeve, a taj šireći mjehur materijala zasja silovitim sjajem ultraljubičastog svjetla iz središnje zvijezde. Netom formirana planetarna maglica potom sja desetak tisuća godina, prije negoli se njen materijal raziđe i ostavi ostatak zvijezde (bijelog patuljka) da se vrlo polagano hladi i blijedi.,

Planetarne maglice su kratkovjeke i javljaju se u najrazličitijim oblicima i veličinama. Samo približno njih petina ima sferni oblik, dok druge nalikuju prstenima, diskovima i cijevima ili su, pak, posve lišene simetrije te svoju izobličenost duguju magnetskim poljima, dvojnim zvijezdama u središtu i nekim još neobjašnjenim pojavama. NGC 6741 uistinu sadrži drugu zvijezdu i za nju se drži da predstavlja već zrelu planetarnu maglicu. Ona je poprimila pomalo pravokutan oblik i nalikuje sjajnom jastuku.

Ova slika je načinjena od fotografija snimljenih Hubbleovom WFPC2. Crveno svjetlo dobiveno je kroz filter koji izdvaja crveni sjaj iz vodika (F658N), svjetlo propušteno kroz žuti filter obojeno je zeleno (F555W), dok je plava boja na slici dobivena udruživanjem zelenog svjetla i sjaja kisika (F555W i F502N). Vremena eksponiranja su iznosila deset minuta (F658N), dvije minute (F555W) i deset minuta (F502N). Vidno polje na slici široko je samo 24 lučne sekunde.

[ESA/Hubble and NASA]